Utjecaj naslijeđa i okoline na intelektualne sposobnosti

'' Inteligencija je ono što se mjeri na testovima inteligencije ''.
Danas ćemo vrlo često čuti ovaj odgovor. Inteligencija se može mjeriti testovima inteligencije, no ona je mnogo više od rezultata nekakvog testa. Inteligencija i intelektualne sposobnosti razlikuju se od pojedinca do pojedinca, no inteligencija je potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost stoga na nju utječu brojni čimbenici. Ljudska inteligencija zauzima važno mjesto u svijetu u kojem živimo te sam stoga izabrala ovu temu.
                                                         

                                          
Prvo bih objasnila ključne pojmove ovog članka a to su intelektualne sposobnosti, nasljeđe i okolina. Intelektualne sposobnosti su mentalne sposobnosti kojima je zajedničko da se aktiviraju prilikom rješavanja problema koji se ne mogu riješiti samo na osnovu senzornih i motornih sposobnosti. One se poistovjećuju sa kognitivnim sposobnostima, a katkada samo sa sposobnošću učenja uviđanjem, mišljenjem i suđenjem. Nasljeđivanje je proces prenošenja specifičnih osobina, sa roditelja na njihove potomke, putem gena. S druge strane, okolinski utjecaji su zbroj različitih vanjskih uvjeta (društva, socioekonomskog statusa, kulture i životnog iskustva) koji mogu utjecati na razvoj pojedinca. Oba faktora međusobno utječu na inteligenciju, samo na različite načine.

Je li inteligencija nasljedna? Utječe li nešto drugo na našu inteligenciju? Znanstvenici su na tu temu proveli mnoga istraživanja te su se kroz dugi niz godina pojavljivale razne teorije o nasljednosti inteligencije. Među prvim teorijama o nasljednosti inteligencije bila je teorija F. Galtona. koju je objasnio u svojoj knjizi '' Nasljedna genijalnost ''. U njoj je prikazao rezultate istraživanja obiteljskih stabala. Prema njegovoj analizi, ugledni pojedinci su češće imali ugledne potomke. Osim toga, bliži srodnici su bili sličniji po ugledu od daljih srodnika. To je za Galtona bila potvrda da se inteligencija nasljeđuje. Međutim, on je izostavio ostale faktore koji mogu utjecati na ljudsku inteligenciju. Kasnija istraživanja ispitivala su utjecaj gena u nastanku individualnih razlika u inteligenciji što spada u područje bihevioralne genetike koje se sastoji od mnogo različitih studija, a istraživanja su se najviše provodila nad monozigotnim ( jednojajčanim blizancima ) pošto imaju isti genetski kod.


Provedeno je jedno istraživanje nad monozigotnim blizancima iz kojeg se došlo do zaključka da monozigotni blizanci postižu na testovima skoro jednake rezultate kao što bi postigla jedna osoba koju testiramo u dvije različite vremenske točke. Ovo je samo jedna od činjenica da nasljeđe utječe na inteligenciju, no kako na nju utječe okolina?! Što se tiče okoline, pretpostavlja se da će inteligentniji roditelji stvarati poticajniju okolinu za svoje potomke, što znači da će im omogućiti pristup intelektualnim sadržajima, edukaciji i sl. Isto tako, genetski inteligentnija djeca će uspješnije istraživati i oblikovati svoju okolinu, što će potaknuti njihov genetski potencijal. Činjenica je i ta da će djeca biti inteligentnija ako ih roditelji, učitelji i druge važne osobe ( okolina ) u njihovim životima potiču na učenje, stjecanje znanja i ostale čimbenike.

     
Možemo zaključiti kako nasljeđe utječe na razvoj intelektualnih sposobnosti u međusobnoj interakciji s okolinom. Naslijeđe se može shvatiti kao osnova i potencijal koji pojedinac ima, dok okolinski  faktori stimuliraju ostvarenje tog potencijala. Naglasila bih da su znanstvena istraživanje od istinske važnosti za ljudski put prema boljoj budućnosti, no ona bi trebala imati svoje granice. Ovo tvrdim iz razloga što su se tijekom ovih istraživanja poduzimale mjere poput razdvajanje monozigotnih blizanaca po rođenju što je po mom mišljenju okrutan, bezosjećajan i nemoralan postupak.

Više o članku možete saznati ovdje: http://www.istrazime.com/kognitivna-psihologija/utjecaj-naslijeda-i-okoline-na-intelektualne-sposobnosti/
Izvorna autorica članka je Vanja Gršković

Verbalne strategije majki djece različita spola pri pomaganju u rješavanju kognitivnih problemskih zadataka

Ovu temu sam odabrala iz razloga što ću jednog dana biti učiteljica, a isto tako i majka te ću uvelike utjecati na kognitivni razvoj svoje djece kao i svojih učenika. Mislim da je kognitivni razvoj djece vrlo važan dio dječjeg razvoja koji treba oblikovati na ispravan način, a to je moguće samo uz potrebno znanje i vještine. Autorica izvornog članka je Lara Cakić.

Rješavanje problemskih zadataka jedan je od načina unaprjeđivanja djetetova kognitivna razvoja. Mnogo je načina na koje roditelji mogu pomoći svojoj djeci prije rješavanja problemskih zadataka kao što su ''građenje misaonih skela'', pružanje podrške djetetu, postavljanje pitanja, usmjeravanje pažnje i sl. Svakodnevna interakcija roditelja i djece važan je čimbenik djetetova razvoja ( emocionalnog, kognitivnog, moralnog..). Ona se vrlo često razlikuje s obzirom na to razgovaraju li roditelji s djevojčicom ili dječakom što je i dokazano putem brojnih istraživanja. Iz tog razloga provedeno je istraživanje kako bi se utvrdile verbalne strategije majki djece različita spola pri pomaganju u rješavanju kognitivnih problemskih zadataka

U ispitivanju je sudjelovalo 80 majki i njihova djeca u dobi od 5. do 7. godina, od toga bilo je 41 dječak i 39 djevojčica. Cijeli postupak je sniman radi lakšeg kasnijeg analiziranja. Za ispitivanje sposobnosti logičkog zaključivanja kod djece korišten je test ''Obojene progresivne matrice'' od Johna C. Ravena za djecu u dobi od 7. do 11. godina, stoga djeca nisu rješavala sve zadatke. Radi lakše analize psiholozi su konstruirali kategorijalni sustav ponašanja majki tijekom procesa pomaganja svojoj djeci, a to su:

A) Verbalne strategije majki nakon netočnog djetetovog odgovora
B) Verbalne strategije majki nakon djetetova točna odgovora kada su prvi ili više odgovora bili netočni 

Psiholozi su bilježili svaku reakciju majki te su dobili sljedeće rezultate. Najzastupljenija verbalna strategija majki dječaka nakon netočnog odgovora bila je davanje jedne primjerene upute dok je najzastupljenija verbalne strategija majki djevojčica bila poticanje djevojčice da razmisli. Najzastupljenija verbalna strategija majki dječaka nakon točnog djetetovog odgovora nakon što su prvi ili više njih bili netočni bila je informacija da je rješenje točno, istu strategiju koristile su i majke djevojčica. Po zastupljenosti, najzastupljenija verbalna strategija pomaganja majki dječaka bile je da majka opisuje rješenje što je također bio i slučaj kod majki djevojčica. Da bi se utvrdilo postoje li razlike između vrsta verbalnih strategija koje rabe majke s dječacima i majke s djevojčicama kada je dijete netočno riješilo zadatak ili kada je dijete točno riješilo zadatak nakon prvog ili par prvih netočnih odgovora  uzet je Mann-Whitneyev test. Rezultati ovih testova pokazali su da se zatupljenost reakcija majki ne razlikuje s obzirom na spol djeteta.

Mislim da pomaganje djeci nije nimalo lak zadatak te je vrlo često teško odrediti na koji način to najbolje učiniti. Da bi majka mogla pomoći svom djetetu na najbolji mogući način prvo se mora staviti u položaj svog djeteta. Strategija davanja jedne primjerene upute nije dovoljna za dijete koje još nije razvilo svoje kognitivne sposobnosti. Smatram da bi učitelji trebali povećati osjetljivost majki na prepoznavanje nepovoljnih strategija poučavanja i zamijeniti ih učinkovitijima kako bi se djete moglo razviti što brže i kvalitetnije što je ujedno i cilj svakog roditelja i profesora.

Što mislite na koji su način majke mogle bolje pomoći svojoj djeci pri rješavanju problemskih kognitivnih zadataka ? 🙋